Spašavanje i gašenje požara na visokim objektima u RH

Gašenje požara visokih objekata

Gašenje požara visokih objekata spada među najteže vatrogasne intervencije. Kod takvih požara spašavanje ljudi i gašenje požara mora se dosljedno izvoditi kako bi se izbjegla stradavanja ljudi ili druge katastrofalne posljedice.
 

Visoki objekti

UVOD

Gašenje požara visokih objekata spada među najteže vatrogasne intervencije. Kod takvih požara spašavanje ljudi i gašenje požara mora se dosljedno izvoditi kako bi se izbjegla stradavanja ljudi ili druge katastrofalne posljedice.

Visoki objekti s velikim brojem ljudi koji obitavaju u njima, značajnim požarnim opterećenjem, zakrčenim vatrogasnim prilazima , nedostatnim ili zapuštenim sigurnosnim uređajima, zajedno sa panikom mogu predstavljati veliki problem prilikom požara u takvom objektu.

Visoki objekti

U visoke objekte spadaju sve građevine u kojima borave ljudi a čiji je pod najvišeg kata najmanje 22 metra iznad terena na koji je moguć pristup i gdje je moguće intervenirati uz pomoć auto-ljestve. Vatrogasnim vozilima mora biti omogućen prilaz s onih strana gdje su prozori, vrata ili drugi otvori.

Vatrogasni prilaz za jednosmjerni promet mora biti širine najmanje 3 metra, a radijus zakretanja mora biti veći što je prilaz uži. Površina za operativni rad vatrogasnih vozila mora biti širine najmanje 5.5m. za objekte visine do 40 m, a 7 m. za objekte više od 40 m. mora izdržati osovinski pritisak od 10 t. i ne smije imati nagib veći od 10%.

Dozvoljena površina požarnog sektora ovisi o visini objekta , odnosno što je objekt viši požarni sektor mora biti manji, od 1500 do 500 m2 .

Nosivi elementi, elementi putova za evakuaciju, pregradni zidovi stanova, vrata koja povezuju požarni sektor s putovima za evakuaciju moraju imati vatro otpornost od najmanje 1 sat i 30 minuta. Svaki požarni sektor mora imati otvore za prirodno provjetravanje.

U objektima višim od 75 metara mora postojati sigurnosno dizalo.

Za gašenje požara, odnosno dopremu vode u visokim objektima namijenjeni su suhi hidrantski vodovi.
 

Visoki objekti u gradu Rijeci

Industrijalizacijom i intenzivnim migracijama stanovništva u gradove 70-ih godina pojavila se potreba za izgradnjom novih stambenih prostora. Budući da je prostora za širenje grada bilo malo , prišlo se izgradnji visokih stambenih objekata koji su na maloj površini omogućili stanovanje velikog broja ljudi. Danas Rijeka ima oko 140 objekata koji spadaju u kategoriju visokih objekata , a stvorena su i naselja s 5 do 6 objekata i s više od 20 katova . Godišnje u Rijeci se zabilježi petnaestak manjih , početnih požara u visokim objektima . Najveći požar zbio se 9. lipnja 1987 na 21. katu zgrade u Jadranskoj ulici , kada su dva stana potpuno izgorjela a još je 13 stanova oštećeno.
 

Stanje zaštite od požara u gradu Rijeci

Godine 1802, u Rijeci je donesen "Pravilnik o požaru propisan za grad i slobodnu luku Rijeka", kojom je propisana prevencija požara, rano otkrivanje, brzo gašenje, te postupci za izbjegavanje tužnih posljedica nakon gašenja požara. Godine 1863, nakon velikog požara mlina Žakalj osnovan je "Gradski vatrogasni zbor", koji je u stvari prva vatrogasna postrojba u Hrvatskoj.

Zbor je imao zapovjednika, strojara, 10 redovnih vatrogasaca i 20 pomoćnih. Godine 1873 osnovano je Dobrovoljno društvo" Pompieri volontari Fiume", koji su se kasnije ujedinili s Gradskim vatrogasnim zborom. Godine 1899, osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo Sušak koje i danas djeluje.

S godinama i rastom požarnih opasnosti osnivale su se i vatrogasne postrojbe i preventiva i Rijeci.Intenzivnom stambenom izgradnjom i industrijalizacijom u Rijeci značajno se povećalo požarno opterećenje, a nekoliko velikih požara70-ih godina ponukalo je vatrogasci organe vlasti na donošenje normativnih, preventivnih i organizacijskih mjera koje su polučile veću sigurnost i zaštitu od požara.

Godine 1982 tadašnja skupština općine Rijeke donijela je "Odluku o zaštiti od požara", te 1985 "Plan zaštite od požara" sa smjernicama za primjenu građevinskih mjera zaštite od požara u niskim i visokim objektima, kojom su se uredila određena pitanja iz domene zaštite od požara:

Navedenim mjerama decidirano je utvrđeno:

Izgradnjom visokih stambenih objekata riješilo se stambeno pitanje. Međutim zanemaren je problem prometnica, odnosno javnih površina za vozila stanara. Planeri su pravilno procijenili razvoj grada i porast broja stanovnika. Međutim, krivo je procijenjen porast broja vozila, te nije prepoznat problem parkiranja oko novih stambenih objekata, odnosno naselja.

Jedno od takvih naselja su Rastočine gdje je na površini od 3 ha izgrađeno 5 objekata s po 26 katova i 6 stanova po katu.

Činjenica je da je broj stanova veći od 150 po objektu, s više od 400 do 500 stanara po objektu uz pretpostavku da svaki stan ima jedan automobil dolazi se do podataka da je u neposrednoj blizini parkirano oko 750 automobila.

Prilaz do takvih objekata je problematičan s razloga što nema dovoljno parkirnih mjesta pa su automobili parkirani na pločniku ili jednoj kolničkoj traci što su vatrogasni prilaz suženi naročito očito u večernjim satima kada su svi kod kuće te je pristup vatrogasnih vozila do objekata gotovo onemogućen.

Svi visoki objekti opremljeni su stubištima i suhim hidrantskim vodovima. Međutim, njihovo stanje danas je katastrofalno, ne dostaju ventili, spojke, godinama nisu ispitivani i praktički su neupotrebljivi. Razlog takvom stanju dijelom leži u neimaštini, dijelom u pretvorbi stambenog fonda u privatno vlasništvo, pa su zajednički dijelovi stambenog objekta u pravilu postali ničiji, godinama nisu kontrolirani niti održavani zbog niske pričuve koja se izdvaja za održavanje zajedničkih dijelova, a dijelom i zbog nepostojanja službe koja bi kontrolirala hidrantske vodove i održavanje požarnih stubišta a suvlasnici nisu svjesni stvarne opasnosti ili očekuju da netko drugi riješi navedeni problem, odnosno "nama se to neće dogoditi".
 

Razvoj požara u visokom objektu

Jedan stan u visokom objektu može predstavljati prostor (požarni sektor) koji će određeno vrijeme ograničiti širenje požara. Nastali požar u zatvorenom prostoru, jednoj prostoriji ,razvijat će se ovisno o količini svježeg zraka, odnosno preprekama, vratima koje će kratko vrijeme ograničavati širenje dima, topline i užarenih letećih čestica na susjedne prostorije.

Današnji konstrukcijski elementi zgrada (zidovi, stropovi, podovi) izrađeni su od ne gorivih materijala. Vertikalno širenje požara kroz stropove i podove praktički je onemogućeno duže vrijeme sve dok uslijed djelovanja topline ne dođe do popuštanja čvrstoće te do urušavanja, odnosno širenja požara kroz nastale pukotine ili otvore. Horizontalno širenje požara ovisi o vatro otpornosti zidova, prozora i vrata.

Zidovi općenito imaju veću otpornost od vrata i prozora, te će se nastali požar proširiti kroz vrata na stubište, a vjerojatniji je širenje požara kroz prozore, uslijed pucanja prozorskih stakla na više katove. Pucanjem prozora do mjesta požara dolazi svježi zrak koji rasplamsava gorenje. Zračne struje jače su što je mjesto požara više pa plameni jezici prenose požar na više katove preko prozorskih i balkonskih otvora. Često puta se događa da požar preskoči prvi kat te se proširi dva ili tri kata iznad mjesta nastanka požara. Dim se vrlo lako širi stubištem objekta, zbog uzgona prema višim etažama, te otežava spašavanje odnosno evakuaciju iz viših dijelova objekta.
 

Spašavanje i gašenje požara visokih objekata

U načelu glavni problem u gašenju požara visokih objekata je visina. Onog trenutka kada su vatrogasci svladali visinu i s vatrogasnom opremom i sredstvom za gašenje stigli do mjesta požara, gašenje požara odvijat će se kao i u bilo kojem drugom prizemnom stambenom objektu sa svim svojim problemima i opasnostima po gasitelje.

Posebnu zahtijevnost vatrogasnoj intervenciji pridodaje činjenica da u objektu u požaru postoje osobe koje je potrebno spasiti, odnosno evakuirati. Vatrogasna se intervencija tada dijeli u dva smjera pa će jedna ili više ekipa obavljati spašavanje i evakuaciju zaostalih ili požarom odsječenih osoba, a ostatak interventnog osoblja će gasiti požar odnosno organizirati dopremu sredstva za gašenje do mjesta požara. Zbog potrebe istovremenog spašavanja i gašenja požara javlja se potreba za velikim brojem interventnog osoblja kao i eventualnog "žrtvovanja" pojedinih dijelova objekta da bi se obavilo spašavanje i evakuacija, koje imaju prednost pred gašenjem, jer uvijek i u svakoj vatrogasnoj intervenciji prioritet je spašavanje ljudskih života.

Sagledavajući navedene segmente na visokome objektu u obzir treba uzeti činjenicu da na maloj površini živi veliki broj stanara što dodatno komplicira akciju gašenja i spašavanja, a naročito noću i u lošim vremenskim uvjetima.

Cijela akcija spašavanja i gašenja požara u visokom objektu može se podijeliti u dvije faze:

Posebnu teškoću predstavlja brzo savladavanje vertikalnih udaljenosti bilo s terena oko objekta ili u samom objektu. Obuhvatna navala u pravilu je vrlo otežana ili nemoguća, prvenstveno zbog nemogućnosti vanjske navale. Vatrogasne postrojbe uglavnom su opremljene auto ljestvama ili teleskopskim platformama radne visine od 32 do 52 metra. Međutim. objekt od dvadeset katova viši je od 60m.

Iako se proizvode teleskopske platforme radne visine do 88 metara njihova upotreba limitirana je pristupnim putovima i operativnim površinama za rad, jer su gabariti takvih vozila značajni, a koriste se uglavnom u industriji za radove na visini.

Za spašavanje i evakuaciju, ukoliko su presječeni klasični putovi za evakuaciju, prilazi se postavljanjem spiralnih spusnica do 75 metara visine, izbavnih koloturnika- ROLLGLIS do 100 metara visine, ili korištenjem helikoptera sa ili bez košara za spašavanje koji se spuštaju na krov objekta.

Moguća je i izrada "žičara" od užadi s jednog objekta na drugi. Vatrogasci pri tome trebaju prodrijeti iznad mjesta požara kako bi učvrstili uređaje za spašavanje i organizirali akciju spašavanja. Ukoliko je prodiranje stubištem onemogućeno za tu namjenu koriste se ljestve kukače, penjanjem preko balkona ili prozora na dijelu zgrade koji nije zahvaćen požarom, odnosno helikopter. S obzirom na navedeno akcija gašenja svodi se na na unutarnju navalu, a za dopremu vode predviđeni su suhi hidrantski vodovi u svim objektima višim od 22 metra ili postavljanje cijevnih pruga po stubištu ili fasadi.

Suhi hidrantski vod puni se vodom iz vatrogasnog vozila. Na svakom katu nalazi se zidni hidrant na kojima vatrogasci priključe mlazove i gase požar. Da se omogući istiskivanje zraka iz voda na vrhu se nalazi odzračnik koji ispušta zrak kako voda nadire. Odzračivanje se može napraviti i na nekom od katova iznad mjesta požara, sve u cilju da se dobije stabilan tlak i protok. Postavljanje cijevnih pruga potrebno je ako je suhi hidrantski vod neispravan ili je malog kapaciteta zbog velikog požara. Postavljanje cijevnih pruga iziskuje dosta vremena, 20 do 25 minuta, ovisno o visini. Postavljanje cijevne pruge po stubištu jednostavnije je i sigurnije. Međutim, potrebno je više cijevi, a u slučaju pucanja cijevi mogu nastati indirektne štete na objektu od vode za gašenje. Postavljanje cijevne pruge po fasadi vrši se vrši se podizanjem cijevi pomoću užadi i uz osiguranje pruge držačima cijevi.