Koji oblik gospodarenja otpadom će izabrati Hrvatska

Hrvatska se nalazi pred vrlo važnom i krupnom odlukom; kojim smjerom krenuti u provedbi strategije gospodarenja komunalnim otpadom.

Radi se o većinskom dijelu otpada stvorenog u kućanstvu i sličnog otpada iz proizvodne i uslužne djelatnosti, u odnosu na manji dio nekih vrsta otpada koje se već dijelom skupljaju odvojeno, kao što su ambalaža, baterije i akumulatori, ulja, gume, metal, vozila i sl. Ključna pitanje je: spaljivati otpad u postojećim cementarama, te graditi nove spalionice, ili mijenjati strategiju odustajanjem od takve gradnje s potpunim usmjerenjem na odvojeno skupljanje i recikliranje otpada?
Hrvatska je sreća ili nesreća, kako se uzme, što odabir ispravnog smjera nije uvjetovan nekom prijašnjom tehnologijom. Odabir pogrešnog koncepta imao bi velike posljedice koje je naknadno vrlo teško mijenjati.

Kako se ovdje radi o vrlo velikoj investiciji s procijenjenim ulaganjem od 3,252 milijarde eura do 2025. godine (obuhvaćeno zbrinjavanje svih vrsta otpada), jasno je da vlada vrlo veliki interes raznih lobija koji žele nametnuti svoj koncept, koji će za njih biti najprofitabilniji. Pri tome su im hrvatski strateški interesi, kao što su zdravlje građana i zaštita izvora pitkih voda, zraka i tla, te ekonomski interesi zemlje, od manjeg značenja.
Sagledavajući opisano stanje i važnost trenutka, Odbor za problematiku ekološkog postupanja i gospodarenja otpadom (PEPGO), sastavljen od petnaest ekoloških udruga i nekoliko pojedinaca s područja cijele Hrvatske, u nizu svojih priopćenja upozorio je na pogrešan smjer provedbe strategije gospodarenja otpadom koji bi uključivao gradnju spalionica otpada, spaljivanje otpada u cementarama te gradnju velikih MBO regionalnih centara, zapravo sabirališta za pripremu smeća za spaljivanje (posebno onih u krškom području zbog opasnosti od onečišćenja pitkih voda).

Takav koncept, uz strateško opredjeljenje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja s planiranim odvajanjem otpada do 2025. od skromnih 25 posto, Odbor je ocijenio kao izravan ustupak »spaljivačkom« lobiju.
Upozoreno je na nužnost uspostave dosljedno ekološkog sustava zbrinjavanja otpada temeljenoga na odvojenom prikupljanju već od domaćinstva i na reciklaži, po uzoru na niz naprednih gradova u svijetu koji recikliraju više od 70 posto otpada.

Kao dobar primjer naveden je otok Krk, koji je već nakon godinu dana od uspostave sustava gospodarenja otpadom zabilježio 25 posto recikliranog otpada.
Odbor je stoga zatražio prihvaćanje dosljedno ekološkog koncepta gospodarenja otpadom temeljenog na odvojenom skupljanju i recikliranju otpada s planom od 80 posto do 2015. godine, saniranju postojećih odlagališta bez gradnje velikih regionalnih centara i spalionica te donošenje zakonske zabrane su/spaljivanja otpada, posebno u cementarama.
Sa svojim zahtjevom Odbor se obratio Predsjedniku RH, Predsjedniku Vlade RH te ministrici MZOPU.

Europskoj banci za obnovu i razvoj Odbor je uputio dopis u kojem apelira da se ne financiraju neekološki projekti, za razliku od ekoloških. U odgovoru na priopćenja Odbora, MZOPU i savjetnici ovog Ministarstva čude se istupima Odbora, nagađaju o političkim razlozima takvih istupa i sustavno izbjegavaju dati prave odgovore.

MZOPU daje uopćene komentare o predviđenom rastu recikliranog i obrađenog komunalnog otpada, ciljevima glede recikliranja i oporabe za neke tokove otpada (onoga koji ovdje nije predmet polemike) koji su veći od 60 (80) posto do 2015. (2025.) godine, a za oporabu veći od 70 (80) posto do 2015. (2025.) godine.
Pri tome se sustavno izbjegava napraviti razliku između načina zbrinjavanja otpada koji se skrivaju pod sintagmom oporaba, a to su oporaba u materijalne svrhe (reciklaža) i oporaba u energetske svrhe (spaljivanje).

U naporima za rješavanjem segmenata navedenih problema uočeno je i nekoliko dobrih poteza MZOPU, kao što su: donošenje pravilnika o postupanju s određenim vrstama otpada (ambalaža, baterije i akumulatori, ulja, gume, vozila, azbest), a na nekim od tih područja postignuti su i dobri rezultati (PET ambalaža, aluminijske limenke, itd.); donošenje nove Uredbe o graničnim vrijednostima emisija (GVE) onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora, usklađene s uputama EU, ali s odgodom rokova zagađivačima, posebno cementarama s trostruko dopuštenim prekoračenjem GVE.

No, poticajne mjere postoje za odvojeno prikupljanje samo nekih vrsta otpada, dok za najveći dio otpada takve mjere ne postoje.
Sintagma oporaba provlači se kroz Strategiju gospodarenja otpadom i Zakon o otpadu često kao jedinstveni pojam, čime se zapravo izjednačuje spaljivanje s recikliranjem.
Također, uopćeno govoreći o predviđenom rastu recikliranog i obrađenog otpada, MZOPU propušta reći da je tim rastom obuhvaćeno i neodvojeno skupljanje smeća koje se planira razdvajati na dio korišten kao gorivo za su/spaljivanje i »reciklirani« dio biootpada upotrijebljen kao polu-upotrebljivi biokompost.

Govoreći u prilog tehnologija spaljivanja, MBO obrade, bez-deponijskom konceptu, teško je razumjeti da savjetnik MZOPU Stjepan Nikolić uporno izbjegava spomenuti ekološki koncept uspostavljen na otoku Krku, koji odlično funkcionira, pokazuje dobre rezultate, a u implementaciji je bio daleko jeftiniji nego što će biti koncept protežiran od strane MZOPU.
Kad je riječ o visokim tehnologijama koje se spominju za zbrinjavanje otpada, stav Odbora je da o tome može biti riječi tek za onaj preostali dio otpada koji se ne uspije reciklirati. Spalionice su tehnologija stara 30-ak godina i iako su današnje visoko sofisticirane, one se grade u onim zemljama kojima je sustav zbrinjavanja otpada uvjetovan već postojećom sličnom tehnologijom, odnosno gdje firme koje ih grade zbog svoje egzistencije to nastavljaju i dalje. Tako tu tehnologiju žele »utrapiti« i drugim zemljama.
No, s obzirom na sve poznato o radu spalionica, iskustvima drugih zemalja, cijeni gradnje i održavanja, odlaganju toksične šljake i ostalom gore navedenom, spalionice Hrvatskoj nisu potrebne. Osim toga, predimenzioniranje MBO centara i spalionica otpada vodi u novi potencijalni problem poznat pod nazivom »turizam otpada«.
Poznato je da u EU postoje lobiji koji žele u zakonodavstvo ugurati odredbe koje bi omogućile slobodan protok otpada među zemljama članicama, po ekonomskim kriterijima veće isplativosti zbrinjavanja, što je sinonim za dovoz otpada u zemlje s nižim ekološkim standardima. Primjeri »zalutalih« vlakova otpada u susjednim zemljama zorno pokazuju što može snaći i Hrvatsku jednom kada uđe u EU. 

Autor: Željko Šimunović, Predsjednik Odbora za problematiku ekološkog postupanja i gospodarenja otpadom

Izvor: vjesnik