Stupnjevi opasnosti - zdravlje, zapaljivost, reaktivnost...

Klasifikacija  opasnosti

Brojevi koji prikazuju utvrđenu kategoriju opasnosti označavaju se i bojama te su smješteni unutar znaka kojeg nazivamo "dijamant opasnosti". Znak predstavlja za 45° zakrenut kvadrat (romb), koji je podijeljen u četiri jednaka manja polja.
 

Oznake koje  se koriste za označavanje dijamanta opasnosti tj. polja u njemu  (vrste i stupnjeve opasnosti) temelje se na američkim standardima NFPA (National Fire Protectional associaton – Državno udruženje za zaštitu od požara).

U dijamantu opasnosti  za amonijak stupanj škodljivosti ima vrijednost 3, stupanj zapaljivosti ima vrijednost 1, a stupanj reaktivnosti ima vrijednost 0.

Stupanj škodljivosti za zdravlje

Pod djelovanjem neke tvari opasnim za zdravlje, podrazumijeva se djelovanje koje uzrokuje privremeno ili trajno oštećenje ljudskog organizma.

Stupanj škodljivosti amonijaka (NH₃)   ima vrijednost 3. Smatra se da taj stupanj škodljivosti imaju tvari koje kratkim djelovanjem mogu izazvati privremeno ili trajno oštećenje organizma, čak iako se pruži brza liječnička pomoć.

U ugroženo područje, smije se ući noseći odgovarajuću zaštitnu odjeću i obuću i izolacijski aparat za zaštitu dišnih putova. Površina kože ne smije biti izložena djelovanju tvari ovog stupnja opasnosti.

Stupanj škodljivosti 4

Taj stupanj škodljivosti pripisuje se tvarima koje uslijed vrlo kratke izloženosti mogu uzrokovati smrt ili velika trajna oštećenja čak i ako se pruži brza liječnička pomoć.

U ovu grupu se ubrajaju i tvari, kojima se može izložiti samo sa specijalnom zaštitnom opremom.

Stupanj škodljivosti 3

Smatra se da taj stupanj škodljivosti imaju tvari koje kratkim djelovanjem mogu izazvati privremeno ili trajno oštećenje organizma, čak iako se pruži brza liječnička pomoć.

U ugroženo područje, smije se ući noseći odgovarajuću zaštitnu odjeću i obuću i izolacijski aparat za zaštitu dišnih putova.

Površina kože ne smije biti izložena djelovanju tvari ovog stupnja opasnosti.

Stupanj škodljivosti 2

Taj stupanj škodljivosti pripisuje se tvarima, koje mogu prouzročiti privremeno ili trajno oštećenje organizma, ako se ne pruži brza liječnička pomoć.

U onečišćeno područje smije se ući samo sa zaštitnom opremom za dišne organe s nezavisnim dovodom zrak.

Stupanj škodljivosti 1

Taj stupanj škodljivosti imaju tvari koje izazivaju podražaj kože ili dišnih organa ili manju trajnu ozljedu oštećenog organizma, ukoliko se ne pruži brza liječnička pomoć.

 U ovu grupu uključene su tvari od kojih se zaštićuje noseći poboljšanu zaštitnu obrazinu s izolacijskim aparatom.

Među njih spadaju i:

Stupanj zapaljivosti 0

Ovaj stupanj škodljivosti sačinjavaju tvari koje u požaru ne stvaraju veće opasnosti od obične zapaljive tvari klase A prema MDN 2.CO.003
 

Stupanj zapaljivosti

Tvari opasne zbog zapaljivosti su one koje se pri atmosferskom tlaku i na normalnoj temperaturi mogu lakše ili teže zapalili i izazvati požar ili u uvjetima požara potpomagati njegov razvoj.

Stupanj zapaljivosti amonijaka (NH₃)   ima vrijednost 1. Taj stupanj zapaljivosti pripisuje se tvarima koje se moraju jako zagrijavati da bi se zapalile.

Stupanj zapaljivosti 4

Taj stupanj zapaljivosti pripisuje se tvarima koje pri normalnim uvjetima brzo i potpuno isparavaju ili se lako raspršuju sa zrakom i stvaraju zapaljive i eksplozivne smjese.

Stupanj zapaljivosti 3

Ovaj stupanj zapaljivosti pripisuje se tvarima (krutinama i tekućinama) koje se mogu zapalili na normalnoj temperaturi.

Te tvari stvaraju eksplozivne smjese sa zrakom na gotovo svim temperaturama ili se pale pod gotovo svim uvjetima.

Stupanj zapaljivosti 2

U ovu grupu spadaju tvari koje se moraju zagrijavati da bi se zapalile.

Pod normalnim uvjetima ne stvaraju zapaljive smjese sa zrakom, ali pri gorenju mogu razvijati pare u dovoljnoj količini da nastanu eksplozivne smjese sa zrakom.

Stupanj zapaljivosti 1

Taj stupanj zapaljivosti pripisuje se tvarima koje se moraju jako zagrijavati da bi se zapalile.

Stupanj zapaljivosti 0

U ovu skupinu spadaju tvari koje se ne zapale pri zagrijavanju u trajanju od 5 minuta na temperaturi od 615,6 °C  i karakteriziraju se kao ne gorive tvari.

Stupanj opasnosti od reaktivnosti (nestabilnosti)

Ovu opasnost imaju tvari koje mogu kemijski reagirati s drugim tvarima oslobađajući energiju te mogu prouzročiti eksploziju.

Stupanj reaktivnosti (nestabilnosti) amonijaka (NH₃) ima vrijednost 0, iz čega proizlazi  da je amonijak (NH₃) stabilan, i da kod povišenih temperatura ne reagira sa vodom.

Stupanj reaktivnosti 4

Ovdje se ubrajaju tvari koje se eksplozivno raspadaju u normalnim uvjetima i koje su pod tim uvjetima osjetljive na mehanički udarac i lokalno pregrijavanje.

Stupanj reaktivnosti 3

Taj stupanj reaktivnosti pripisuje se tvarima koje se eksplozivno razgrađuju ili eksplozivno reagiraju, ali za početnu reakciju trebaju jači inicirajući izvor (zagrijavanje, udarac).

Stupanj reaktivnosti 2

Taj stupanj reaktivnosti imaju tvari koje su nestabilne ili podliježu kemijskoj reakciji uz oslobađanje energije, ako se povisi temperatura ili tlak.

Stupanj reaktivnosti 1

Ovaj stupanj reaktivnosti vezan je za tvari koje su pri normalnim uvjetima stabilne, ali postaju nestabilne pri

Stupanj reaktivnosti 0

U ovu kategoriju se svrstavaju tvari koje su kod normalnih uvjeta stabilne i koje kod povišenih temperatura ne reagiraju s vodom.

Podaci  o amonijaku (NH₃)

Soli amonijaka bile su poznate vrlo rano, zbog toga se izraz "Hammoniacus sal" javlja u spisima Plinija, međutim nije poznato je li taj izraz identičan s novijim izrazom "sal-ammoniac".

U obliku sal-ammoniac, amonijak je bio poznat alkemičarima još u 13. stoljeću, i spominjao ga je Albert Veliki.

Bio je korišten i kao boja tijekom srednjeg vijeka u obliku fermentiranog urina da bi izmijenio boju biljnih boja.

U 15. stoljeću, Basilius Valentus je pokazao da amonijak može biti dobiven djelovanjem alkalija na sal-ammoniac.

U kasnijem razdoblju, kada je sal-ammoniac dobiven destilacijom papaka i rogova bika i neutralizirajući dobiveni karbonat s klorovodičnom kiselinom, ime "duh jelenova roga" odnosilo se na amonijak.

Amonijak u obliku plina prvi je izolirao Joseph Priestley 1774. godine i dao mu ime "alkalni zrak", međutim, on je bio dobiven od strane alkemičara Basiliusa Valentusa.

Jedanaest godina kasnije, 1785. godine, Claude Louis Berthollet utvrđuje njegov sastav.

Prije početka Prvog svjetskog rata većina se amonijaka dobivala putem suhe destilacije biljnih i životinjskih otpadaka koji sadrže dušik, uključujući devin izmet koji je bio destiliran redukcijom dušične kiseline i nitrita s vodikom, a proizvodio se i destilacijom ugljena i razgradnjom amonijačnih soli pomoću alkalnih hidroksida ili koristeći živo vapno.

Haberov proces za proizvodnju amonijaka iz dušika koji se nalazi u zraku razvili su Fritz Haber i Carl Bosch1909. godine, a patentiran je 1910. godine.

Prvi put su taj proces koristili u industrijskim razmjerima Nijemci tijekom Prvog svjetskog rata, na taj način rješavajući problem nedostatka nitrata iz Čilea, zbog savezničke blokade. Amonijak su koristili za dobivanje eksploziva da bi pomogli svoje ratne ciljeve.

Zbog svojih raznih primjena, amonijak je jedna od neorganskih kemikalija s najvećom proizvodnjom. Postoje na desetine kemijskih postrojenja za proizvodnju amonijaka širom svijeta.

Svjetska proizvodnja amonijaka u 2005. godini bila je 109 milijuna metričkih tona. Kina je proizvela 28,4% od ukupne svijetske proizvodnje, Indija je slijedila s 8,6%, Rusija s 8,4% i SAD s 8,2%. Više od 80% proizvedenog amonijaka koristi se za proizvodnju gnojiva za poljoprivredne usjeve.

Utjecaj amonijaka (NH₃) na zdravlje

Amonijak je važan izvor dušika za žive sustave. Iako dušika ima u velikim količinama u atmosferi, svega je nekoliko živih bića sposobno koristiti taj dušik.

Dušik je neophodan za sintezu aminokiselina, koje su osnova građe proteina. Neke biljke ovise o amonijaku i drugim dušikovim spojevima koji se nalaze u zemljištu kao materije koje se raspadaju.

Druge biljke, kao što su dušično fiksirajuće leguminoze, koriste simbiozne odnose s rhizobiom, koja stvara amonijak iz atmosferskog dušika.

Amonijak se stvara putem normalnog metabolizma aminokiselina i toksičan je u velikim koncentracijama.

Jetra pretvara amonijak u ureu kroz cijeli niz reakcija koji je poznat kao urein ciklus. Disfunkcija jetre, kao što se javlja kod ciroze, može prouzročiti povećane koncentracije amonijaka u krvi, hiperamonemiju.

Slično tome, poremećaji kod enzima odgovornih za funkcioniranje ureina ciklusa, kao što je enzim ornitin transkarbamilaza, dovode do hiperamonemije.

Hiperamonemija doprinosi zbunjenosti i komi jetrene encefalopatije kao i neurološkim bolestima koje su uobičajene za ljude s poremećenim ureinim ciklusom i organskoj aciduriji..

Amonijak se izlučuje putem urina, što vodi do smanjenja kiselosti. Amonijak može difundirati putem bubrežnih cjevčica, sjedinjujući se s vodikovim ionom, dopuštajući na taj način ponovno izlučivanje kiselosti.

Amonijak je plin koji jako nadražuje oči i gornje dišne putove. Granica osjeta mirisa amonijaka je 5 – 25 ppm.

Koncentracija od 50 – 100 ppm uzrokuje slabu nadraženost tijekom duljeg izlaganja.

Trenutna nadraženost očiju, nosa, ždrijela nastupa kod koncentracije od 400 – 700 ppm, izaziva suzenje očiju, podražaj na kašalj, koji traju samo tijekom izlaganja, a ako se udišu dulje vrijeme, mogu uzrokovati upalu grla i bronhitis.

Iznad 1 000 ppm, i nakon kratkog izlaganja, nastaje teško nadraživanje očiju i gornjih dišnih putova.

Koncentracije od 2 000 – 3 000 ppm izazivaju jaki kašalj, plućne ozljede i jake nadražaje očiju. Plućni edem može nastati i nakon 48 sati nakon udisanja s mogućim smrtnim ishodom.

Koncentracije veće od 5 000 ppm mogu uzrokovati respiratorni grč i ugušenje. Kapi tekućeg amonijaka izazivaju jake studene opekline. Plin jako nadražuje kožu, osobito ako je vlažna.

Tekući amonijak može uzrokovati trajna oštećenja očiju, čiji je potpun rezultat vidljiv tek nakon nekoliko dana. Pare nadražuju oči i izazivaju suzenje, a visoke koncentracije mogu ih teško ozlijediti.

U slučaju da dođe do gutanja odmah nastaje nagrizanje i oštećenje želučano – crijevnih organa.

Češće izlaganje koncentracijama koje su veće od maksimalno dopuštene može uzrokovati kronične nadražaje očiju, sluznica nosa i gornjih dišnih putova.