Montrealski protokol, jedan od najuspješnijih međunarodnih sporazuma

Rezultati provedbe Montrealskog protokola o tvarima koje oštećuju ozonski sloj najbolji su dokaz da globalna borba protiv globalnih ekoloških problema može biti uspješna.

Ugodno je, naime, ovih dana u sklopu obilježavanja 20. godišnjice potpisivanja Montrealskog protokola i Međunarodnog dana zaštite ozonskog sloja bilo slušati ocjene stručnjaka da je riječ o jednom od najuspješnijih međunarodnih sporazuma jer je postignuto znatno globalno smanjenje emisija za ozon štetnih tvari u zrak, što je ovih dana pohvalio i Papa.

Doduše, s obzirom na to da je riječ o postojanim tvarima, unatoč manjim emisijama, smanjivanje njihovih koncentracija u stratosferi je sporo, pa stoga stručnjaci predviđaju da će tek sredinom stoljeća biti uspostavljena prirodna ravnoteža stvaranja i razgradnje ozonskog sloja oko Zemlje.

Ali i to je veliki uspjeh pogotovo kada se analiziraju slabi efekti nekih sličnih međunarodnih sporazuma na primjer Kyotskog protokola koji bi trebao spriječiti sada već najveći svjetski ekološki problem - globalno zatopljenje s brojnim sve većim nevoljama koje donosi.
Naravno da se odmah nameće pitanje zašto neki međunarodni sporazumi mogu postići prilično dobre rezultate, a drugi ne.

Prije svega zato što je Montrealski sporazum potpisala 191 država, dakle gotovo cijeli svijet, i što je još važnije, potpisnice se nastoje držati preuzetih obveza.

S druge strane, Protokol iz Kyota nisu potpisale prva svjetska velesila, SAD, poznata kao najveći svjetski proizvođač štetnih plinova koji potiče efekt staklenika i globalno zagrijavanje, kao još neke velike države čije emisije stakleničkih plinova također nisu zanemarive.

U takvoj situaciji i nije čudno da ni dio ostalih potpisnica ne brine previše hoće li u predviđenom roku ispuniti svoje u protokolu propisane obveze.

Tim više što su manje razvijene zemlje uvjerene da bi im poštivanje određenih kvota ispuštanja stakleničkih plinova znatno otežalo gospodarski razvoj i ulazak u klub razvijenih.

Njihova logika je jasna - zašto bi mi brigom za okoliš otežavali i poskupljivali svoj razvoj kada glavna svjetska velesila ne želi dati svoj doprinos borbi protiv toga globalnog problema.

Zato ne čudi da Protokol iz Kyota debelo po rezultatima zaostaje za Montrealskim.

Ali tko zna. Kao što je sve češći rak kože zbog rupa u ozonskom sloju potaknuo borbu za njegovu zaštitu, možda će i sve čudnija klima, suše, rast razine mora i drugi problemi koje donosi globalno zatopljenje pomoći provedbi Protokola iz Kyota.

Izvor: Vjesnik