Prijeti li planetu Zemlji ekološka katastrofa

Eksplozija stanovništva

Prije otprilike dvije tisuće godina, cjelokupno čovječanstvo na Zemlji brojalo je manje od 250 milijuna ljudi, a udvostručilo se negdje 1650. 1900. se broj ljudskog stanovništva Zemlje popeo na 1,6 milijardi i daljnji rast je praktički nezamisliv, a ipak ostvaren:

• 1950. – 2 500 000 000
• 1960. – 3 000 000 000
• 1987. – 5 000 000 000
• 1999. – 6 000 000 000 ljudi

U ovom trenutku, stanovništvo Zemlje se povećava za 90 milijuna godišnje (10.000 svakoga sata; skoro 3 osobe svake sekunde). Iako izgleda da se rast polako usporava, čak i prema optimističnim predviđanjima očekuje se između 9,4 i 10,8 milijardi ljudi 2050. godine.

Zašto je to toliko bitno?

Da se ljudi ne koriste proizvodnjom hrane (stočarstvo, ratarstvo, ribolov...) nego da samo love i sakupljaju iz prirode kao naši preci lovci – sakupljači, cijela planeta bi jedva izdržavala nekoliko desetaka miliona ljudi bez ikakvih posljedica po okoliš. Na žalost danas nije tako! Idemo sada vidjeti zbog čega je došlo do takve eksplozije stanovništva.

Svaka vrsta na Zemlji, pa tako i ljudska vrsta, slijedi jednostavne instinkte, od kojih je osnovni produžetak vrste. Naravno da broj jedinki tome pogoduje, jer tada stupa na snagu zakon prirodne selekcije, gdje preživljavaju samo najsposobniji i najbolje prilagođeni. Ali da bi prirodna selekcija djelovala, mora postojati neki ograničavajući faktor. To su uglavnom hrana i prostor na kojem vrsta živi.

Čovjek se svojom tehnologijom popeo na vrh prehrambenog lanca koristeći oruđa, oružja i gradeći skloništa. Tu tehnologiju koristi i za povećanje životnog prostora mijenjajući krajolik za svoje potrebe isušivanjem močvara, krčenjem šuma, gradnjom nasipa i prometnica... Za to vrijeme, doba suradnje, ravnopravnosti i jednakosti, zajedno s naprednom medicinom, u razvijenim zemljama je zaustavilo evoluciju. Zbog lijekova, operativnih zahvata, operativnih pomagala, socijalne pomoći, potomstvo imaju i primjerci koji inače ne bi dovoljno dugo živjeli da mogu dati potomstvo. Time prenose dalje svoje loše gene. Izgleda da nas može spasiti samo genetski inženjering tj. umjetna manipulacija genima da bi se nastavila evolucija. Bez toga stanovništvo će dalje rasti, a kvaliteta padati dok se ne dostigne neka kritična masa. Nakon toga ne samo da ljudi neće stići djelovati, već neće biti niti sposobni održati Civilizaciju.

Gdje nas je sve to dovelo?

Atmosfera

Svi mi udišemo isti zrak. Zračne struje prenesu čestice preko cijelog globusa u samo nekoliko tjedana i nije nimalo čudno što u svakom našem udisaju ima bar nekoliko molekula koje su svojevremeno udahnuli i Aristotel i Platon i Džingis-kan. Međutim, zrak koji mi udišemo bitno je različit od onoga koji su oni udisali. Na primjer klora ima 7 puta više iako su kemikalije koje su dovele da povećanja klora u atmosferi prvi puta korištene u industriji prije sedamdesetak godina. Taj klor sam po sebi nije opasan po zdravlje, ali u višim slojevima atmosfere – stratosferi (15-30 km iznad površine), on razara triatomski kisik – ozon, koji nas štiti od ultraljubičastog (UV) zračenja. Iako se ozon pod utjecajem sunca neprekidno obnavlja, brzina razaranja je drastično viša. Jedan atom klora je sam sposoban razoriti preko 100 000 molekula ozona. Stratosferski ozon je smanjen ili stanjen gotovo 10 – 15% tijekom samo 6 desetljeća, a na južnom polu i do 60%. Istraživanja su pokazala da na svaki postotak smanjenja ozona dolazi 2% povećanja količine ultraljubičastog zračenja na našoj koži i 4 % povećanja slučajeva raka kože.

Ironično je to da kada su se prvi puta proizveli CFC-i (klorofluorougljici), pokazali su izuzetno korisna svojstva, pa su se počeli masovno koristiti, a detaljna istraživanja su pokazala da su potpuno bezopasni po okolinu jer se prilično teško raspadaju i vežu s drugim tvarima. Upravo to je i bio problem. Toliko su postojani da traju godinama, dok ih vjetrovi ne dignu sve do stratosfere gdje ih snažnije sunčevo zračenje napokon ne razara, a tada klor počinje svoju prljavu rabotu.

Najpoznatije posljedice jakog UV zračenja uključuju rak kože, očnu mrenu, slabljenje imunološkog sustava i slabiji prinos usjeva i rast biljaka. To posebno pogađa stanovnike južne hemisfere, najviše u Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi i Patagoniji. Na primjer u Queenslandu u Australiji, više od 75% ljudi starijih od 65 godina ima neku vrst raka kože, a zakonom je određeno da djeca moraju nositi velike šešire i šalove na putu u školu kako bi se zaštitila od UV zračenja.

Proizvodnja CFC-a po cijelom svijetu je zakonom zabranjena. Međutim, u nekim zemljama u razvoju se još proizvodi, ali u manjim količinama. Predviđa se da će ozonski omotač još desetak godina slabiti, ali da će se potpuno obnoviti za sedamdesetak godina (naravno ako neće biti novog emitiranja klora u atmosferu). Međutim, najveći problem u atmosferi nije smanjivanje ozonskog omotača, već globalno zatopljenje. Sada ćemo vidjeti kako su ta dva problema povezana.

Efekt staklenika

Morske biljke (uglavnom plankton) pridonose fotosintezom obnavljanju atmosfere. One uklanjaju ugljik-dioksid u podjednakoj količini kao kopnene biljke, iako čine manje biomase, ali su neusporedivo ranjivije na UV zračenje. Uništenje ozona tako pridonosi uništavanju morskih biljaka, a time se usporava obnavljanje atmosfere i povećava razina CO₂. CO₂ je jedan od stakleničkih plinova koji sprječava da se energija sa Sunca danju akumulirana na Zemlji, noću emitira natrag u svemir (neproziran za infracrveno zračenje), dok istovremeno danju propušta vidljivu svjetlost bez problema. Tako se polako energija akumulira i podiže globalna temperatura. To se naziva "efekt staklenika", jer staklene ploče u staklenicima imaju ulogu CO₂ i time sprječavaju smrzavanje biljaka ispod njih.

Izgleda da su organizmi u moru osjetljivi i na promjene u temperaturi mora, tako da ih povećanje globalne temperature još više ugrožava. Uz to, zbog povećanja temperature, povećava se količina vodene pare (koja je također staklenički plin) u cijeloj atmosferi i time zadržava infracrvenu toplinu u nižem dijelu neba, koja bi inače, prolazeći kroz stratosferu, zračila u svemir. Hladnija stratosfera s većom količinom vodene pare znači više ledenih kristala u ozonskom sloju, a to strašno ubrzava djelovanje CFC-a i uništavanje ozona. Time se opet povećava UV zračenje i ciklus se ponavlja i pojačava. To je opasna povratna veza.

Opasnost ne bi postojala da ljudi ne emitiraju toliko CO₂ u atmosferu. Dapače, da ne postoje staklenički plinovi kao što su CO₂, vodena para, metan... Zemlja bi bila smrznuta planeta s prosječnom temperaturom od –18 °C za razliku od današnjih ugodnih 15 °C. Kako se koncentracija tih plinova povećava, zagrijavanje je neizbježno. Evo nekoliko zabrinjavajućih podataka. Trenutna koncentracija CO₂ je 20% viša od najviše u zadnjih 160.000 godina, koliko možemo izmjeriti pomoću uzoraka iz antarktičkog leda. Od 1800-te godine razina CO₂ porasla je za 28%, uglavnom od izgaranja fosilnih goriva i predviđa se porast od još 40% u slijedećih 100 godina. Najtočnija mjerenja se izvode na Havajima od 1958. Havaji su izabrani jer su daleko od izvora svih velikih zagađivača te se izmjerene vrijednosti mogu uzeti u obzir za cijelu planetu.  

Što to znači?

Mjerenjem je znanstveno dokazano da se tijekom povijesti prosječna temperatura na Zemlji mijenjala analogno s promjenom razine CO₂ u atmosferi. Ako pogledamo malo dalje, planetu Veneru, njena atmosfera je uglavnom od ugljik-dioksida, a temperatura je, na cijeloj planeti, i noću i danju, između 400 i 500 °C.

Vratimo se na Zemlju. Temperatura je porasla za 1°C u toku zadnjeg stoljeća, a predviđa se daljnji porast između 1 i 3,5 °C u slijedećih 100 godina, što je mnogo uzmemo li u obzir da je tijekom zadnjeg ledenog doba bilo u prosjeku samo 4 °C hladnije nego sada (a ledom je bila okovana skoro čitava Evropa i Sjeverna Amerika). Zbog porasta temperature i topljenja ledenjaka, razina mora raste 2 mm godišnje, a predviđa se da će se do 2050-te podići za 50 cm. Ovdje se pojavljuje još jedna povratna veza: led reflektira oko 95% sunčeve topline i svjetlosti dok voda reflektira samo 15%, a kako raste temperatura i tope se ledenjaci, sve je manje ledene površine koja reflektira svjetlost, a sve više vodene površine koja je apsorbira i globalna temperatura još više raste, što topi nove ledenjake i tako u krug.

Da bi vidjeli opasnost kojom nam otapanje leda prijeti, dovoljno je sjetiti se da je prije 20.000 godina (u vrijeme posljednjeg ledenog doba) razina mora bila oko 90 metara niža nego danas, dok bi otapanje ledenjaka i polarnih kapa na Grenlandu i Antarktici otprilike za toliko podiglo današnju razinu. Sami ledenjaci bi dodali 35 cm, grenlandski led 7 metara, a najviše antarktički – 65 metara (tome bi još trebalo dodati nekoliko metara radi termalnog rastezanja vode). Vjeruje se da se zapadnoantarktička ledena ploča (debljine nekoliko km), tijekom zagrijavanja između 2 ledena doba, prije 125.000 godina raspala i skliznula u ocean te skoro trenutno podigla razinu mora za 7 metara. Danas, novi uzorci s dna te ledene ploče pokazuju dinamične i opasne promjene.

Što nam sve zapravo donosi globalno zatopljenje? Svakako više temperature i ljeti i zimi, ali ne samo to. Zbog veće temperature mora, povećavaju se i turbulencije zraka, tako da nam prijete puno jači udari vjetra, orkani i tornada. Promjene klime biti će drastično ubrzane i vrijeme će se mijenjati iz dana u dan. Padaline iznad sjeverne Afrike već se sele nad Evropu, tako da će se Sahara još lakše i brže širiti. Podizanje oceana prijeti mnogim crpilištima i izvorima slatke vode jer se u njima razina vode smanjuje zbog golemog trošenja od prevelikog broja stanovnika koji žive uz obalu. Tako se očekuju mnogi prodori slane vode u podzemne rezervoare kako bi se izjednačila razina (zakon spojenih posuda).

Osim toga, atmosfera se zagađuje sumpornim i dušičnim oksidima koji kasnije padaju u obliku kiselih kiša, a uzrok su im uglavnom motorna vozila i drugi potrošači fosilnih goriva. Npr. u Velikoj Britaniji, 57% drveća barem djelomično gubi lišće zbog tih korozivnih padalina. Naravno, mnoga staništa životinja i biljaka biti će promijenjena ili uništena te će još više ubrzati izumiranje vrsta koje je već katastrofalno.

Izumiranje vrsta

Otprilike 99% vrsta živih bića na Zemlji izumrlo je. Ipak, trenutno živimo u najplodnijem razdoblju života na zemlji i pretpostavlja se da ima više oblika života nego prije u bilo kojem trenutku (ako ne računamo zadnjih nekoliko stotina godina). Tih 99% izumrlo je većim dijelom za vrijeme 5 velikih izumiranja koja su označila krajeve nekoliko geoloških razdoblja. Osim u vrijeme tih izumiranja izazvanih nekom velikom prirodnom katastrofom (pad meteora; velika erupcija na Suncu; eksplozija bliske supernove zvijezde...), život je dosta osjetljiv i na manje promjene u okolišu (erupcija vulkana; duže razdoblje suše; pomicanje riječnog korita...). Zbog tih promjena djeluje i evolucija, pri čemu oni sposobniji preživljavaju, a oni koji se ne uspiju prilagoditi, umiru. Ljudi svojim ponašanjem djeluju na svijet i globalno i lokalno i time su pokrenuli, kako ga biolozi zovu, Šesto veliko izumiranje.

Tijekom povijesti, glavni razlog nestajanja vrsta bio je dovođenje novih vrsta u ekosisteme u kojima prije nisu živjele i tako se narušavala prirodna ravnoteža. Naravno da se to događalo i prirodno: vjetar ponese sjeme biljaka na mjesto gdje ih prije nije bilo; neke životinje na deblu doplutaju do udaljenog otoka; klimatske promjene natjeraju krdo na seobu... ali čovjek je taj koji je počeo po cijelom svijetu širiti vrste koje su njemu odgovarale, potpuno zanemarivši kakve bi mogle biti posljedice. Naravno, sve je bilo u najboljoj namjeri. Doseljenici su donosili domaće životinje i biljke koje su davale usjeve, da bi lakše preživjeli.

Bilo je drugih razloga. Najpoznatiji primjer su zečevi koje su engleski imigranti donijeli u Australiju da bi ih ubijali radi sporta. Donijeli su ih 1859. godine samo nekoliko desetaka, a oni su se tako razmnožili u gostoljubivoj zemlji bez zvijeri, da ih je za nekoliko desetljeća bilo više desetaka miliona. Raširili su se po krajoliku i obrstili većinu vegetacije te osiromašili farmere koji su uzgajali pšenicu i rančere s ovcama. Uz to, odvojili su životinje koje su tamo živjele od hrane, vode i skloništa. U očaju, ljudi su raširili otrove ubijajući mnoge zečeve, ali i starosjedilačke vrste. Slijedeći korak bio je donijeti još jednog stranca, europsku crvenu lisicu, da se obračuna sa zečevima. Nažalost, lisica se uglavnom prebacila na ostale životinje koje prije nisu imale takvog neprijatelja. Tako su stradali mnogi mali sisavci, gmazovi i ptice koje rade gnijezda na zemlji. Sve do 1950., Australija nije uspijevala dovesti pod kontrolu zečeve. Te je godine uveden Južnoamerički virus koji uzrokuje mixomatozu, bolest smrtonosnu po zečeve, ali je tada već ogromna šteta bila napravljena. Takvih primjera je mnogo po čitavom globusu.

Ipak, mnoge vrste su prenesene slučajno zbog razvijenog transporta, bilo vlakom, brodom ili avionom. Sjemenke, spore, jaja, larve, a i odrasle biljke, gljive, kukci, puževi i druge malene životinje redovito putuju zajedno s teretom voća, povrća, žita, zemlje i drugim stvarima koje su predmet međunarodne trgovine. Inspektori na mjestima dolaska ne mogu prekontrolirati sav teret.

Međutim, najgore svari se dešavaju od nedavno. Pretpostavlja se da uništavanje bogatih tropskih prašuma, zajedno sa zagađivanjem atmosfere i uništavanjem susjednih ekosistema, povlači do 27.000 vrsta živih bića godišnje (3 na sat) u izumiranje, a po nekim procjenama ukupno godišnje izumire i do 50.000 vrsta – tisuće puta brže nego što je normalno.

Šume

Od svih vrsta koje žive na Zemlji, klasificirano je oko 1,75 miliona, a pretpostavlja se da ukupno ima oko 10 miliona vrsta (po nekim procjenama možda čak i 100 miliona). Najviše ih živi u tropskim prašumama, jer one nisu bile na udaru ledenih doba i život se mogao na miru razvijati.

Danas se šume nemilosrdno uništavaju. Samo u zadnjih 300 godina, posječeno je ili spaljeno 20% svjetskih šuma. Svake godine nestane oko 170.000 kvadratnih kilometara prašume u svijetu (površina veća od tri Hrvatske). Takvom brzinom uništavanja, za tridesetak godina ih više neće biti. Samim uništavanjem šuma nastaje oko 25% od ukupnog CO₂ ispuštenog u atmosferu.

Što se dešava nakon sječe šume sa tim područjem?

Tlo ispod šume može držati 5 puta više vode u sebi nego da šume nema, a osim toga samo drveće unutar debla, u granama i lišću, sadrži mnogo vode i sve to pomaže da se u rijekama održava konstantna količina vode i za vrijeme poplava i za vrijeme suša. Korijenje drveća i druge vegetacije sprječava eroziju tla uzrokovanu kišom i vjetrom i time sprječava poplave i zamuljivanje rijeka što je pogubno i za život u njima. Međutim, uz to se gubi golema količina plodnog tla. Prema studiji koju je proveo Ekološki centar Wadebridge u Velikoj Britaniji, znanstvenici koji su radili u supsaharskoj državi Obali Slonovače bilježili su nevjerojatne razlike između brzine erozije prije i poslije krčenja šume.

Čak i na strmim padinama brzina erozije u pošumljenim predjelima bila je samo 0,03 tone po hektaru. Nakon što je šuma raskrčena, brzina je porasla na nevjerojatnih 90 tona po hektaru. Indija, primjerice, svake godine izgubi oko 6 milijardi tona zemlje, dobar dio zbog sječe šuma.

Najmanje polovica svih živih vrsta živi u tropskim prašumama (neki stručnjaci smatraju i 90%), i ne mogu živjeti nigdje drugdje. Zbog toga većina biologa vjeruje da je uništavanje tropske prašume najveća šteta koja se nanosi prirodi. Dok se neke štete koje nanosimo globalnom ekološkom sustavu mogu izliječiti za nekoliko stotina ili tisuća godina, uništavanje tolikih vrsta u tako kratkom vremenu toliko je opasno, da znanstvenici smatraju da će oporavak trajati 100 milijuna godina.

Osim ovih problema, tu je i veliko zagađivanje i trošenje vode u čitavom svijetu; slatke i slane, tekućice i stajaćice, podzemne i nadzemne. Voda se zagađuje raznim smećem, kemikalijama i otpadnim vodama iz industrija i domaćinstava. Najpoznatiji primjer je Aralsko more – nepromišljeni projekt nekadašnjeg SSSR-a u današnjem Kazakstanu i Uzbekistanu. Zbog rijeka skrenutih radi navodnjavanja, nekad po veličini četvrto jezero svijeta, smanjeno je na polovinu, a količina vode manja je za 75%. Navodnjavanje je izvedeno radi uzgoja pamuka u pustinji, ali površinskim kopovima, tako da je voda isparavajući, ostavljala talog soli, dok cijelo područje nije bilo zahvaćeno salinizacijom a time i propasti usjeva. Poljoprivreda tog područja trpi ogromne štete zbog pijeska koji vjetar nosi s dna nekadašnjeg jezera i klime koja je postala suša i oštrija, a da ne govorim o samom jezeru, nekada najplodnijem ribolovnom području u čitavoj središnjoj Aziji.

Pretpostavlja se da 1,5 milijardi ljudi nema osiguranu pitku vodu i da se bolestima koje se prenose vodom mogu pripisati smrti barem 5 miliona ljudi godišnje. Velik je problem zagađivanje podzemnih voda jer se one uglavnom koriste za piće. Izgleda da je 25% već zagađeno, a zbog sporog protoka vode kroz tlo, ostati će zagađena još dugo vremena. Ona koju sada koristimo, troši se četiri puta brže nego što se prirodno obnavlja.

Zaključak

Ovo je bio kratak pregled ekoloških problema koje prenosimo u 21. stoljeće. Možda izgleda da su neki problemi nerješivi, ali sigurno se neće riješiti sami od sebe. Mnogi političari, koji mogu utjecati na rješavanje problema, razmišljaju kratkoročno. Najvažnije im je da učine nešto vidljivo, da privuku pažnju birača radi ponovnog biranja i zadržavanja mandata. Nažalost, ekološki problemi su takve prirode da se rješenja moraju planirati za dugo vremensko razdoblje i rezultati ponekad nisu vidljivi čitava desetljeća. Da se ipak nešto može učiniti pokazuju nam koraci provedeni u svrhu zabrane proizvodnje CFC-a, halona i ostalih za ozonski omotač pogubnih plinova. Trebalo je više od 20 godina nakon što je problem uočen, ali ipak je učinjeno. Izgleda da je po posljednjim mjerenjima ozonska rupa iznad Antarktika nešto manja nego što je bila prošle 1998. godine. Ovaj problem je na putu rješavanja, ali drugi koji ostaju, možda neće biti rješivi. Na nama je da to ipak ostvarimo.

Izvor: public.globalnet.hr