Kriteriji i evaluacija radne sposobnosti osiguranika - medicina rada

Bolesti i povrede, kauzalno značajne za gubitak, smanjenje ili promjene sposobnosti i drugih individualnih osobina čovjeka, mogu nastati u svim fazama njegovog života.

U prvoj fazi, do navršene 15-te godine života (prenatalni, perinatalni i postnatalni period) postoji izuzetno široka etiološka skala agenasa koji napadaju potencijalne sposobnosti i dovode do biološke i socijalne zavisnosti djeteta.

U drugoj fazi, fazi profesionalnog rada i produkcije, od navršene 15-te godine života, do prekida radnog odnosa, dinamička ravnoteža sposobnosti i osobina čovjeka i zahtjeva rada se , povremeno ili stalno, latentno ili manifestno, naglo ili postepeno, remeti do nivoa i širine koji mogu biti značajni za promjenu ili gubitak radne sposobnosti Zdravstveno stanje, sposobnosti, znanja, vještine i druge komponente radne sposobnosti se remete, mijenjaju ili gube pod utjecajem kroničnih bolesti, bolesti povezanih sa radom i povreda.

U trećoj fazi, fazi fiziološki involucije, nastaje ireverzibilni i progredijentni disbalans sposobnosti i zahtjeva profesionalnog rada zbog starenja. U toj fazi primarni su sastavnice i nivoi sposobnosti i osobina u kontekstu opće životne sposobnosti i socijalno-biološke neovisnosti od drugih.

U odnosima sposobnosti i drugih osobina zaposlenika i zahtjeva poslova radnog mjesta na kojem je zaposlen, postoji relativno povoljna, stalna dinamička ravnoteža. Međutim, stalni su i eminentni rizici da se ta povoljna ravnoteža značajno ,"nefiziološki", poremeti kroz promjene u zdravstvenom i funkcionalnom stanju zaposlenika ili promjene u zahtjevima poslova koje on obavlja. I pored moderne medicinske nauke i prakse i zavidne tehničke i socijalne zaštite, uvijek postoji "rezidualni rizik" od bolesti i povreda, a time i neumitni rizik od invalidnosti, tj.smanjenja ili gubitka jedne ili više sposobnosti relevantnih za obavljanje određenih poslova.

Za razliku od jedne ili više sposobnosti, koje su uvijek potencijalne, virtualne i time potpuno apstraktne, radna sposobnost je povoljan odnos velikog broja sposobnosti i osobina konkretnog čovjeka i konkretnih zahtjeva rada (konkretni zahtjevi radne okoline, radnog postupka, organizacije rada i sigurnosti na radu). Radna sposobnost kao složen pojam, u pravilu, asocira na individualni radni odnos, personalizaciju rada, specifični radni položaj pojedinca u sferi zahtjeva rada i na konkretan radni učinak. To znači da postoji bezbroj profila radne sposobnosti i da su svi oni odraz odnosa čovjeka na radu i rada. Iz općeg, iako individualnog okvira sposobnosti i osobina, zahtjevi konkretnog rada selekcioniraju one koje su neophodan uvjet za realizaciju radnog učinka. Sve druge ili su potencijalne, nerazvijene ili razvijene, ali nisu aktualne samo zato što nisu bitno povezane sa zahtjevima konkretnog rada.

Kvantitativni i kvalitativni odnosi sposobnosti i drugih osobina čovjeka na radu i zahtjeva rada su vrlo dinamični i komplicirani.

Matrica na osnovu koje se donosi ocjena radne sposobnosti polazi od tri varijante tih odnosa:

• sposobnosti i druge osobine zaposlenika su iznad zahtjeva poslova radnog mjesta;
• sposobnosti i druge osobine zaposlenika su u granicama zahtjeva poslova radnog mjesta i
• sposobnosti i osobine zaposlenika su ispod granice zahtjeva poslova radnog mjesta.

Prva varijanta tih odnosa je rijetka i sa psihološkog aspekta nepovoljna,druga povoljna,dominantna u svim aspektima, osnovni cilj medicine profesionalne orijentacije i selekcije, medicine rada, primarne zdravstvene zaštite i invalidskog osiguranja, treća,vrlo nepovoljna, kao smanjenje ili gubitak radne sposobnosti-invalidnost, sa brojnim, izuzetno značajnim implikacijama na individualnom i općem planu.

Pri evaluaciji varijante bitno je odrediti da li postoje apsolutne ili relativne kontraindikacije za rad (prepreke,ograničenja) kao medicinske (kliničke) u kontekstu terapije i medicinske rehabilitacije ("ne smije") ili tehničke (funkcionalne), vezane za radni postupak ("ne može"). Naravno, pri tome se evaluiraju, ne sve, nego samo medicinska i psihološka komponenta radne sposobnosti.

Kontraindikacije su suština ocjene. Ako su apsolutne, isključuju u potpunosti dalji rad na određenim poslovima, a ako su relativne, ocjenjivaču ostaje stručna sloboda da ih može ili ne može tolerirati s obzirom na konkretne zahtjeve poslova.

Radna sposobnost, na širokoj skali stupnjevanja od potencijalne do aktualne, od latentne do manifestne, od integralne, intaktne do promijenjene, kao jedna od najvećih vrijednosti svakog čovjeka, zauzima posebnu poziciju u svim društvenim oblicima zaštite i osiguranja. To je blagodat koju je stekao samo čovjek na svom dugom razvojnom putu i jedan je od dva osnovna stuba zdravlja ("zdravlje je sposobnost čovjeka da voli i da radi"-Frojd).

U postupku ocjenjivanja, postupci medicinskog vještačenja samo su tehnički odvojeni od legalnih postupaka. Svaki doneseni nalaz, ocjena i mišljenje o radnoj sposobnosti i sposobnosti čovjeka uopće imaju svoje specifično pravno, medicinsko i etičko značenje. Zato se na ovu medicinsku disciplinu, kao naučni, stručni i pedagoški entitet, reflektiraju sve promjene u zakonskim propisima osiguranja i zaštite čovjeka.

Osnovni kriteriji pri donošenju ocjene su:

• analiza i sinteza dostignuća kliničke medicine i profesiografije,
• determinante ekonomskog stanja,
• intencije zakonodavca i
• pismene i usmene upute za praksu.

Prilaz ocjenjivanju radne sposobnosti zavisi u prvom redu od toga da li se primjenjuje apsolutna ili relativna zakonska definicija invalidnosti.

Prema apsolutnoj zakonskoj definiciji, invalidnost postoji ako je u osiguranika trajno smanjena radna sposobnost više od polovine prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku, jednakih ili sličnih stručnih sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad) ili je nastao trajni gubitak radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad). Poslovi prema kojima se ocjenjuje radna sposobnost obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima.

Definicija sadrži dva osnovna kriterija, na osnovu kojih se donosi pretežno "klinička"ocjena radne sposobnosti, bez presudnog utjecaja zahtjeva konkretnih poslova:

• smanjenje radne sposobnosti više od polovine i
• radna sposobnost tjelesno i psihički zdravog osiguranika.

Ova definicija udaljuje institut ocjene od medicine rada, radnog mjesta i utjecaja poslodavca, a približava ga nosiocima zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite. Radna sposobnost se ocjenjuje za bilo koje poslove, a ne samo za poslove koje je osiguranik obavljao prije nastanka invalidnosti.

Prema relativnoj zakonskoj definiciji, invalidnost postoji kada osiguranik postane potpuno nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta na koji je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti.

Ako osiguranik može da radi puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima, sa ili bez prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije, postoji promijenjena radna sposobnost. Gubitak radne sposobnosti postoji, ako su trajne promjene u zdravstvenom i funkcionalnom stanju izražene u tolikom opsegu da ne postoji promijenjena radna sposobnost.

Dva osnovna kriterija su:

• trajne promjene u zdravstvenom stanju i
• poslovi radnog mjesta prije nastanka invalidnosti.

Ova definicija potpuno jednako uvažava značaj dva velika dinamička sistema, sistem čovjeka na radu i sistem profesionalnog rada. Zasniva se na opće poznatom principu da svaki posao ili grupa poslova sadrži u potpunosti definirane zahtjeve koje mora ispunjavati izvršilac tih poslova. Ti zahtjevi, opet, izražavaju se kao posebni, specifični "uvjeti radnika", iako ta sintagma, uobičajena u medicini rada, nije naišla na širu primjenu u ovoj struci.

Primjena ove definicije sa vidika pravilne evaluacije, u velikoj mjeri zavisi od dostignutog stupnja profesiografije u medicini rada.

Osnovu ocjene čine:

• znanja bazirana na činjenicama koje se mogu tumačiti kroz prizmu različitih disciplina, medicinskih i nemedicinskih;
• stavovi ocjenjivača prema tim činjenicama;
• analitičko-sintetički postupak odvajanja bitnog od nebitnog i
• individualno razmišljanje.