|
Analiza rada i utvrđivanje težine rada
Prva istraživanja i ispitivanja su se obavljala na ljudskim leševima. Tu jer bilo bitno što je u obzir uzimana i gustoća tkiva koja je različita za pojedine dijelove tijela. Prvo istraživanje: - Metoda koeficijenata, pretpostavili su da postoji izravna funkcionalna veza između dužine pojedinih segmenata tijela sa masom.
FISCHER i BRAUN 1889. godine – analiza je napravljena na samo 3 leša (muška).
Iz tih su iznosa bili u stanju odrediti: - položaj težišta,
- polumjer tromosti,
- dinamički moment tromosti.
Drugo istraživanje: - DEMPSTER – je dobio značajno bolje rezultate, a on je podijelio segmente tijela kako je uobičajeno u antropometriji.
Ispitivanja je obavio na 8 leševa (samo muški 50 – 80 godina starosti). Postupak: - uranjao je segmente u vodu i tako je određivao volumen, iz volumena masu, pa je izračunao gustoću, položaj središta masa i moment tromosti.
Treće istraživanje: - Nezadovoljni sa slabim rezultatima prethodnika, fiziološki su antropolozi tražili nove metode.
Metoda DONSKOG i ZACIJORSKOG – jedna od suvremenih metoda za određivanje raspodjele masa i dinamičkih značajki segmenata. Ova je metoda utvrđena na 100 muških i 100 ženskih subjekata, a temelji se na procjeni volumena utvrđenog radioizotopnom metodom. Iz statističke obrade tako utvrđenih rezultata autori su za svaki segmentalni dio definirali pravce regresije i odatle utvrdili odgovarajuće koeficijente putem kojih se mogu računati željene mase. Danas se za definiranje gustoće pojedinih segmenata ljudskog tijela može koristiti i ista precizno odrediti sa CT-om ili magnetskom rezonancom (vrlo skupa metoda). Modeliranje ljudskog tijela Ljudsko tijelo uvijek treba prikazati u obliku cilindričnih geometrijskih tijela, jer je istima onda jednaka gustoća, što pojednostavljuje računanje. Dimenzije pretpostavljenih tjelesnih segmenata su zavisne o izabranoj visini i spolu modela, a time i segmentalnih masa za takav model. Radi toga je dimenzije moguće podijeliti u dvije glavne skupine: - primarna (primarne dimenzije ovise od linearnih dimenzija koje su u skladu s harmonijskom podjelom i kanonom od 8 visina glave),
- sekundarna (sekundarna dimenzija ovisi od primarne dimenzije, ali zavisno od kojeg dijela, jer srednja gustoća varira u rasponu od 1,1 za trup do 1,25 kg/dm3 za glavu i udove).
Mogućnosti mjerenja ljudskog rada Ljudski rad i njegovo poimanje je izraziti primjer ljudske djelatnosti, koja se može razmatrati kao zadaća ergonomije i biomehanike istodobno. Biomehanika je primjena mehanike u biologiji ili na žive sustave općenito, odnosno to je odnos čovjeka s obzirom na rad. Kod biomehanike nastojimo primijeniti pravila mehanike na funkcioniranje organizma (čovjeka, biljaka, životinja). Razlika koja biomehaniku čini samostojnom je uključivanje pojma volje za zbivanje gibanja. Time uz mehaniku, koja se odnosi na žive sustave, nužno uključujemo i psihofiziologiju kao nerazdvojni element te discipline, čime ona poprima svojima velikim djelom sasvim drugačije značenje naspram, nazovimo to čiste mehanike. Fiziologija Znanost koja proučava procese koji se odvijaju u našem organizmu. Grč: fisis – priroda, logos – nauka. Fiziologija istražuje ne samo organizam kao cjelinu i s tim u vezi opće zakone života, nego i rad, djelovanje, funkcije pojedinih organa, tkiva i stanica živog organizma. Razvija se u dva smjera: - biokemijski smjer,
- smjer koji promatra organe kao jednu cjelinu.
Fiziologija rada Grana fiziologije koja proučava funkcije ljudskog tijela pri radu, i promjene u organizmu uzrokovane tim radom. Promjene mogu dovesti do ozljeda i oboljenja. Fiziologija rada nastoji prilagoditi rad karakteristikama ljudskog organizma (psihološke i dr., …). Cilj fiziologije rada je stvoriti uvjete koji neće štetno utjecati na ljudsko zdravlje. Analiza rada i utvrđivanje težine rada Stanje analize rada u smislu utvrđivanja njegove težine može podijeliti u dva različita pristupa: - energetski pristup – proučava težinu rada utvrđivanjem određene fizikalne veličine (obično potrošnje kisika) koja se reducira na dan ili sat rada,
- fiziološki pristup – ovaj pristup je bliži ideji mehaničkog opisivanja rada čovjeka, jer utvrđuje zamor dijelova tijela u zavisnosti od mišićnog napora koji je moguće mjeriti. Pomoću mehaničkog uređaja možemo mjeriti zamor mišića, odnosno rad mišića.
Rad mišića možemo podijeliti na 2 grupe: - statički rad mišića – je teži (mišići su stalno u radu). Kao primjer može se navesti držanje nekog tereta s ispruženom rukom, mirno stajanje, itd.,
- dinamički rad mišića – kod dinamičkog rada nešto radimo pa onda zastanemo, pa možemo reći da imamo izmjenu statičkog i dinamičkog rada, ako odaberemo određeni ritam rada nećemo se jako umoriti, jer se mišići odmaraju između pojedinih pokreta.
Kod dinamičkog rada mišića imamo cikličku promjenu: - kontrakcija mišića ili stezanje,
- dekontrakciju mišića ili opuštanje.
Dinamički rad je puno lakši od statičkog rada mišića zato što imamo stalne izmjene, ali mora postajati ritam prilagođen našem organizmu. Dijagram trajanja statičkog rada s obzirom na upotrebljenu silu 
Kao što je vidljivo iz gornjeg dijagrama, mišić nakon 9 minuta može postići samo 20% početne snage. Kod statičkog rada mišića treba nastojati da se koristi što veći broj tj: grupa mišića da bi nam bilo lakše. Na taj način možemo i do 15% smanjiti opterećenje mišića koji su uključeni u određeni posao. Rad mišića Mišić je organ sastavljen od tkiva koje ima svojstvo skupljanja i širenja. Mišići čine značajni dio mase tijela čovjeka od 40% njegove ukupne mase. Svaki je mišić sastavljen od velikog broja vlakanaca ili mišićnih niti čija je dužina od 5 mm – 140 mm, što zavisi od veličine mišića. Broj vlakanaca se kreće od 100,000 – 1.000,000. polumjer mišićnih vlakanaca iznosi 0,1 mm. U nekih su mišića vlakanca položena uzdužno s oblikom mišića, a u drugih vlakanca leže poprečno ili koso. Raspodjela vlakanaca vezana je uz funkciju mišića. Mišići se prilikom kontrakcije mogu skratiti na ½ dužine. Mehanički rad koji može mišić izvršiti takvom cjelovitom kontrakcijom raste ovisno od dužine mišića. Svako mišićno vlakno se skuplja s odgovarajućom silom, a ukupna mišićna sila je zbroj sila svih mišićnih vlakanaca. Sila koja se ostvaruje u mišićima odnosno u vlakancima varira između 0,3 i 0,4 N/mm2. Sila koja se ostvaruje u mišiću uvijek ima vlačni karakter i nikad nije tlačna sila. Razlika između žena i muškaraca: Žene imaju manji poprečni presjek mišića (uže mišiće) i mogu u prosjeku postići (utrenirati) 2/3 snage muškaraca. Mišićna vlakna sadrže u sebi proteine, među kojima aktin i miozin imaju posebno značenje. Naime za vrijeme procesa kontrakcije vlakanaca, ista se uvlače jedna u druge (kližu) između miozinskih vlakanaca kako je prikazano na donjoj slici:
Najveća je snaga na početku kontrakcije, a kasnije opada. Mišići kontrahiraju nakon impulsa iz mozga koji dolazi. Brzina pokreta – ovisi o briju aktivnih kontrahiranih mišićnih vlakana. Kada je polagana kontrakcija – ne rade sva mišićna vlakna (neke rade, neke se odmaraju). Da naši mišići mogu raditi potrebna je energija, koju u organizmu možemo unijeti kroz prehranu (hrana i piće). Mišići crpe energiju za svoj rad najviše iz glukoze (još i iz proteina i masti). Zajednički im je naziv – visokoenergetski fosfati. Glukoza je glavni izvor energije za teški rad (intenzivni). Kod dugotrajnog rada glavni izvor su masti i aminokiseline. Glukoza dospijeva krvotokom do stanice, gdje se pretvara u grožđanu kiselinu. Grožđana kiselina se dalje rastapa ovisno o tome da li ima kisika ili nema: - ako nema kisika – anaerobna razgradnja,
- ako ima kisika – aerobna razgradnja.
Grožđana kiselina će se procesom oksidacije razgraditi u vodu i ugljični dioksid uz razvijanje energije. Ako nema kisika stvarat će se mliječna kiselina koja je glavni uzročnik boli i umora u mišićima i grčeva, i ona je pogubna za mišiće. Ako dolazi dovoljno kisika, mliječna kiselina se ponovno pretvara u grožđanu kselinu koja se raspada u vodu, ugljični dioksid i energiju. Ovo je prikazano na donjoj shemi: 
Mišići se različito opskrbljuju krvlju kod statičkog i dinamičkog rada. Kod statičkog rada mišić je stegnut te je mali dotok krvi i glukoze. Stoga imamo veći zamor, jer je smanjen dotok krvi. Kod dinamičkog rada imamo brži dotok krvi, pa stoga dobivamo i više kisika pa je taj napor lakši (zbog bolje cirkulacije). Teško je staviti granicu između statičkog i dinamičkog rada. U tijelu postroje mišići koji stalno dinamičko rade bez ikakvog umaranja (srce). Statička opterećenja – susreću se svugdje, u industriji, rad za kompjuterom, kada je neprilagođena visina stola, kada stojimo na jednoj nozi, a drugom nešto radimo.
Pri istim radnim uvjetima, statički rad u usporedbi sa dinamičkim dovodi do: - povećanja energetske potrošnje,
- povećanja srčane frekvencije (pojačan rad srca),
- dužeg oporavka nakon rada.
Ako imamo dugotrajna ponavljanja ili-ili česta ponavljanja (statička i dinamička), može doći do mišićno skeletnih poremećaja (najpoznatiji je karpalni sindrom na zglobu ruke). Također su povećani rizici od nastanka: - artritisa zglobova,
- upale tetiva,
- upala spoja mjesta tetive s kosti (artroza),
- promjene na intervertebalnom disku,
- oštećenje ligamenata.
Stajanje na mjestu je težak rad. Snaga mišića ovisi o: - spolu,
- dobi,
- kondiciji,
- uvježbanosti,
- motivaciji.
Na donjem dijagramu prikazana je mišićna snaga s obzirom na dob i spol: 
Dijagram maksimalne snage prilikom savijanja lakta u odnosu na kut lakta: 
Ovdje je prikazano kako raspored tereta prilikom prenošenja može utjecati na potrošnju kisika: - na leđima – 100 %,
- na jednom ramenu – 182 %,
- u jednoj ruci – 241 %.
Prema vremenu trajanja naprezanja razlikujemo: - intenzivno naprezanje – je ako nešto radimo 10 i više od 10 sekundi,
- umjereno naprezanje – je ako nešto radimo 1 minutu ili više.
Treba izbjegavati, odnosno nastojati izbjegavati, neprirodne položaje tijela (stavove) kako bi što efikasnije radili, a to su npr: - ne naginjati se na leđa ili bočno, već prema naprijed, ali maksimalno 15°,
- izbjegavati rad s ispruženim rukama, jer se tako smanjuje i preciznost rada,
- čučanje,
- saginjanje.
Kod poslova s rukama, paziti da lakat bude pod ili blizu kuta od 90°, jer nam je tako puno lakše raditi zbog toga što imamo najveću silu u mišićima. Kod analize radnog mjesta moramo paziti na odnos statičkog i dinamičkog rada mišića pri čemu osobito voditi računa o: - odnosu između kuteva pojedinih dijelova tijela,
- distribuciji mase segmenata pojedinih dijelova tijela,
- vremenu trajanja nekog pokreta,
- o opasnosti od nekog položaja.
Kako bi gore navedeno što bolje realizirali, možemo provoditi mjerenja vezana za položaje tijela (procjena opterećenja mišića, procjena zamora i vremena oporavka). Za analizu radnog mjesta vezano za odnos statičkog i dinamičkog rada koriste se ove metode: - indirektna metoda – to je fotografiranje ili snimanje radnika,
- direktna metoda – promatranje čovjeka dok radi,
- subjektivne metode – to je analiza radnika, tj kada radnika pitamo o pokretima.
Za indirektnu metodu može se koristiti uređaj ELITE: - postoje 4 videokamere koje imaju infracrvene reflektore i koje su spojene s posebno izgrađenim računalom ELITE za procesiranje podataka, koji se utvrđuju prema položajima markera što se stavljaju na tijelo ispitanika.
Električka se aktivnost mišića može mjeriti s pomoću pojačala, a mjerni postupak naziva se elektromiografija. Elektromiografija ili „EMG“ – prati promjenom električnog potencijala prilikom kontrakcije mišića. „EMG“ - se najčešće koristi kod statičkog opterećenja mišića, a postoje 2 načina primjene: - elektrode se ubodu u mišić (što je vrlo bolno),
- elektrode se stave na mišić.
- „EMG“ – je dosta skupa, a najčešća primjena je kod sportaša.
|
Zaštita na radu 
