Slobodno kretanje roba i usluga - New Approach

Temeljne odredbe o osnivanju Europske unije uključuju one o slobodnom kretanju robe, usluga i kapitala između država članica.

Uklanjanje svih nacionalnih prepreka za slobodno kretanje predstavlja preduvjet za jačanje konkurencije i time gospodarski rast svih uključenih strana te stvaranje jedinstvenog europskog tržišta.

Odredbama se nastoje ukloniti zapreke, donošenjem ujednačenih europskih propisa za određena područja, koja proizlaze iz općeg interesa zaštite života, zdravlja, okoliša i potrošača.

Takvi usklađeni propisi u Europskoj uniji čine tzv. harmonizirano područje. Obveza je svake, kako države članice, tako i države kandidatkinje, uskladiti svoje tehničko zakonodavstvo s onime Europske unije.
 

Novi pristup (New Approach)

Prvo usklađivanje tehničkog zakonodavstva zemalja članica, bilo je temeljeno na Starom (sektorskom) pristupu.

Donosile su se direktive koje su potpuno usklađivale sve tehničke zahtjeve, opise i specifikacije za određeni proizvod.

Osnovna mana takvog pristupa je nemogućnost praćenja brzog tehnološkog razvoja zbog detaljnih tehničkih specifikacija.

Slijedom navedenog, bio je potreban novi pristup usklađivanju tehničkog zakonodavstva.

"Novi pristup" (New Approach) definiran je Rezolucijom Vijeća 7.5.1985. o novom pristupu tehničkom usklađivanju i normama (85/C136/01). 

Na temelju načela novog pristupa tehničkom usklađivanju, zakonodavno usklađivanje odnosi se na temeljne zahtjeve kojima proizvodi koji se stavljaju na tržište moraju udovoljavati da bi se mogli slobodno kretati na području Europske unije.

Temeljni zahtjevi, navedeni u direktivama novog pristupa su zaštita:

• života,
• zdravlja,
• okoliša te potrošača.
  

Tehničke specifikacije proizvoda utvrđuju se u harmoniziranim normama, čija primjena nije obvezna.

"Novi pristup" jasno razdvaja ulogu i odgovornost zakonodavca, Europskog Vijeća, te europskih normizacijskih tijela CEN, CENELEC i ETSI. 

Prvi, kroz direktive, postavljaju temeljne zahtjeve prije stavljanja na tržište, dok drugi, normama, definiraju tehničke specifikacije za proizvod prema temeljnim zahtjevima iz direktiva.

Takve norme smatraju se usklađenima, odnosno harmoniziranima.

Za proizvode proizvedene u skladu sa harmoniziranim normama vrijedi "pretpostavka sukladnosti" odnosno usklađenosti s temeljnim zahtjevima.

Kako je na osnovu novog pristupa, a preko direktiva, obvezno udovoljavanje temeljnim zahtjevima prije stavljanja proizvoda na tržište i u uporabu, nužna je pouzdana ocjena sukladnosti s tim zahtjevima.
 

Opći pristup (Global Approach)

Rezolucijom Vijeća od 21.12.1989. o općem pristupu ocjeni sukladnosti (90/C10/01), te Odlukom Vijeća od 22.7.1993. u svezi s modulima za različite faze postupaka ocjene sukladnosti i pravilima za stavljanje u uporabu CE oznake sukladnosti namijenjenim uporabi u smjernicama o tehničkom usklađivanju (93/465/EEC) definiran je "Opći pristup" (Global Approach) ocjeni sukladnosti.

Općim pristupom uvodi se modularni pristup za različite faze postupka ocjene sukladnosti, utvrđeni su kriteriji za uporabu tih postupaka, za imenovanje tijela za provedbu tih postupaka, te za uporabu oznake CE.

Uvode se norme za osiguravanje kvalitete (obitelj ISO 9000) te norme za upravljanje kvalitetom tijela za ocjenu sukladnosti (obitelj ISO 45000). Uspostavljaju se sustavi akreditacije, potiču ugovori o međusobnom priznavanju ispitivanja i certificiranja u obveznom i neobveznom području, smanjuju se razlike u postojećim sustavima osiguravanja kvalitete zemalja članica.
 

Direktive novog  i općeg pristupa se temelje na slijedećim principima:

• Usklađivanje se  ograničava na temeljne zahtjeve,
• Isključivo proizvodi koji udovoljavaju temeljnim zahtjevima mogu se staviti na tržište i u uporabu,
• Smatra se da harmonizirane norme, objavljene u Službenom glasilu te prihvaćene kao nacionalne norme,  udovoljavaju temeljnim zahtjevima,
• Uporaba harmoniziranih normi i drugih tehničkih specifikacija nije obvezna te proizvođač ima slobodu izabrati tehničko rješenje koje udovoljava temeljnim zahtjevima,
• Proizvođač može birati između različitih postupaka ocjene sukladnosti, navedenih u primjenjivoj direktivi.

Države članice, ali i države kandidatkinje za Europsku uniju moraju preuzeti tehničke propise u nacionalno zakonodavstvo, usklađene europske norme preuzeti kao nacionalne norme, te uspostaviti i održavati sustav na temelju tih propisa.

Tehnički propisi propisuju temeljne zahtjeve za određenu skupinu proizvoda i posebne zahtjeve za tijela za ocjenu sukladnosti, kao što su tehnička opremljenost i stručnost te neovisnost, povjerljivost, nepristranost i odgovornost osoblja.

Na taj način ocjenom sukladnosti postiže se povjerenje između proizvođača, nadležnih tijela i potrošača.

Tijelo za ocjenjivanje sukladnosti mora dokazati svoju sposobnost za obavljanje povjerenoga posla, odnosno da zadovoljava zahtjeve iz primjenjivog tehničkog propisa.

To se postiže akreditacijom – postupkom kojim akreditacijsko tijelo službeno priznaje sposobnost tijela za ocjenu sukladnosti za obavljanje radnji iz područja akreditacije te potpuno ispunjavanje zahtjeva propisanih određenim tehničkim propisima.

Postupak akreditacije nije obvezan, ali je najjednostavniji način dokazivanja sposobnosti.

Uspostavom i provođenjem opisanog sustava provodi se nadzor nad tržištem, što je u interesu svih uključenih strana.

Proces harmonizacije tehničkog zakonodavstva s propisima Europske unije u Republici Hrvatskoj započela je donošenjem Nacionalne strategije za usklađivanje tehničkog zakonodavstva 2003. godine.

Temeljni zakoni su Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti ("Narodne novine", br. 158/03) i Zakon o općoj sigurnosti proizvoda ("Narodne novine", br. 158/03), na osnovu kojih su nadležna tijela započela s procesom preuzimanja direktiva Novog i Starog pristupa u hrvatsko zakonodavstvo.

Autor: Josipa Špacir dipl. ing